Treba biti dijagnostički (psihopatski ili sociopatski) bezosjećajan pa ostati imun na sva događanja u Ukrajini, ne zgroziti se na bestijalna granatiranja gradova prepunih civila, na bombardiranja stambenih četvrti, škola, vrtića i porodilišta, ne uplašiti se zbog nemara pri ratnim dejstvima oko nuklearnih centrala i instituta sa aktivnim testnim nuklearnim reaktorima, ne sažaliti se na kolone majki sa malom djecom, djece bez roditelja, trudnica, prognanih, izbjeglih ubogih ljudi na graničnim prijelazima između Ukrajine i zemalja u njenom okruženju, slučajno članica Evropske unije pa i NATO-a.
Jednako tako i toliko psihički stabilan pa ne doživjeti napad panike ili nervni slom akutnom navalom PTSP-iziranog hroničnog adrenalina izazvanom vraćanjem sjećanja na sve proživljeno, izravno ili neizravno, čak i za samo odoljeti gomilanju zaliha brašna, ulja, tjestenine, šećera i druge neprehrambene robe.
Jasno je da ravnodušnost i nezainteresiranost na događanja sigurno spada u neki, u najmanjem, granični psihički poremećaj.
Ništa od rečenoga nije se dogodilo neočekivano, iznebuha, bez višemjesečno duge medijske pompe i pripreme, prethodećih izjava, najava, razgovora, pregovora, dogovora na najvišim diplomatskim razinama, te grubo rečeno ne predstavljaju nikakvo iznenađenje. Drugim riječima, bilo je dovoljno vremena – a imamo i iskustva – da se na sve koliko-toliko pripremimo pa, stoga, mogu da čude samo emotivne i druge reakcije posmatrački angažirane publike.
No, u koju kategoriju – da ne kažemo pod koju dijagnozu – podvesti upravo takvu ravnodušnu i nezainteresiranu reakciju globalne populacije na istovrsna, istosadržajna i ništa manje potresna događanja koja se sada već godinama odvijaju u drugim dijelovima svijeta, naprimjer, u Jemenu?
Dok su devedesetih godina prošlog stoljeća srpski nacionalisti – izvučeni iz historijskog i društvenog mraka – razarali ne samo socijalističku i federativnu i republiku Jugoslaviju globalni donosioci odluka i kreatori tokova događanja i njihovoga razvoja svjesno su držali oči čvrsto zatvorenim, a glave okrenutim od prostora središnje Evrope. Neki zato što nisu mogli osvijestiti i prihvatiti, drugi zato što nisu marili, no oni treći, najvažniji zato što je to bio (dio) plana, propustili su (u)vidjeti najprije stvarnu sliku, a potom i pozadinu onoga što su kolokvijalno nazvali „sukobima u bivšoj Jugoslaviji“, a licemjerno i eufemistički „nesretnim događanjima“ na prostoru jugoistočne Evrope.
Sagledavanju stvarnosti i pozadine rata u Jugoslaviji nisu doprinijeli ni svi očevidni dokazi „sa terena“, ni svi izvještaji obavještajnih službi čiji su agenti intenzivno boravili na tom „terenu“ čak ni presude namjenski osnovanog i formiranog međunarodnog suda za ratne zločin(c)e… koji su – svi – ponudili neupitne i nedvojbene dokaze o beskupuloznosti, surovosti, bestijalnosti, štaviše, atavizmu napadača. Sve to –ili ništa od toga – nije bilo dovoljno čak ni za pomisao, a kamoli zaključak da pokolji i zlodjela s kraja 20. ustvari, predstavljaju predigru za isto to samo na većoj skali s početka 21. stoljeća.
Možda prekolokvijalizirano, ali dovoljno deskriptivno i tačno, lampice su se počele paliti tek napadom Rusije na Ukrajinu, događanja na tom „terenu“ i medijski izvještaji koji su se „na dlaku“ poklapali sa onim iz devedesetih godina prošlog stoljeća tako i toliko da su poređenja ukrajinskih i bosanskih te respektivno ruskih i srpskih obrazaca vođenja rata protiv zemlje i njenih stanovnika – pritom čak zanemarujući vojni(čki) domen rata – ušla u zvanični jezik zapadnih predsjednika, premijera i parlamentaraca i diplomata na svjetskoj razini za čim su slijedile obavezne osude nasilja, pozivi na razum i tako dalje ali i isporuke oružja, čak i najsofisticiranijeg te, otvoren poziv i odziv dobrovoljaca, štaviše, cijelih dobrovoljačkih jedinica iz cijelog svijeta što ne da prolazi bez kritike nego se dočekuje sa odobravanjem i pozdravlja aplauzom.
S jedne strane, nimalo diplomatska retorika i izravne usporedbe Bosne i Hercegovine i Ukrajine te Srba i Rusa bilo je najizravnija potvrda da su zapadni političari u najmanjem od kraja rata u Jugoslaviji – ako već ne od početka – znali šta, kako i zašto se sve događa. S druge strane možda, i više razočaravajuće čak i sa distance od četvrt stoljeća, podiže stomak i vraća želučanu kiselinu u grlo sjećanje na (oduvijek) sporni embargo na isporuku oružja braniteljima suverenosti.
U nastavku, međunarodno snebivanje kulminiralo je tvrdnjom – zaključkom – bivšeg ministra vanjskih poslova Ruske Federacije Andreja Kozireva da „Rusija nikako ne može dobiti ovaj rat“, čak da je riječ o „nezapamćenoj katastrofia za Rusiju“ drugim riječima da je Rusija rat napose, „već izgubila“ naprosto temeljem činjenice da je vođenjem rata, ponašanjem vojnika i dejstvima vojske na terenu izvan svih međunarodnih konvencija kao i činjenice da je to „rat protiv bratskog naroda“ koji „uništava ruski karakter i ruski moral“.
Riječi bivšeg visokorangiranog ruskog diplomate, koliko god da su prošle nezapaženo, nekako su doprinijele početku procesa koji je iniciran i lobiran već neko vrijeme: nužnost početka redefiniranja svih definicija koje su vrijedile kao aksiomatske istine od Drugog svjetskog do jugoslovenskog rata. Naime, Kozirev je, doduše posredno ali ništa manje tačno, ustvrdio da prva žrtva rat(ova) ipak nije istina nego, moral. Nadalje, istina – zahvaljujući društvenim mrežama i alternativnim medijima – više nije čak ni na drugom hijererhijskom mjstu po smrtnosti; drugo mjesto zauzima ekonomija.
Možda previše pojednostavljeno, ali što se tiče prve žrtve, morala, paradigmatski dovoljno tačno makar kao osnov za postavljanje (još jedne) nove teze je slikoviti slučaj skupine Lev Tahor koja je na svom prognaničkom putu po bijelom svijetu tražeći oazu mira u kojoj će svoju vjeru moći prakticirati na miru ili makar, koliko-toliko neometano, nekim čudnim spletom okolnosti doslovno zalutala u Bosnu i Hercegovinu, tačnije Republiku Srpsku i Istočno Sarajevo. Jedino što nije bilo jasno, a u kontekstu njihovih svjetonazora je kako su i zašto svoju potencijalnu oazu mira prepoznali baš u Bosni i Hercegovini ali znajući za njihovu potpunu nezainteresiranost za poslove ovoga svijeta pripisalo se to najobičnijoj neinformiranosti i nezainteresiranosti.
Prije nekih petnaestak godina objavljen je tekst o skupini ljudi, žena i djece – Jevreja – koji su odabrali da žive životom koji se umnogome razlikuje od ogromne, ogromne većine ljudi na ovome svijetu: u ovome svijetu, ali ne za njega i od njega, koristeći njegove resurse samo onoliko koliko je nužno potrebno za preživljavanje. Smisao i svrhu života našli su u potpunoj posvećenosti vjeri i posvećujući (čineći svetim) vrijeme obrednim činovima potpuno ignorirajući bilo šta svjetovno i time, obesmišljvajući svaki drugi – svjetovni – način življenja.
U podnaslovu teksta ovi ljudi identificirani su kao „jevrejski derviši“. Tekst se učinio zanimljivim iz dvije perspektive: prve, o spajanju dva pojma iz dvije religijske tradicije i druge, zanimljivog doživljaja derviša kao miroljubivih i ne-štetnih ljudi.
Priča o pripadnicima pokreta Lev Tahor nekoliko dana okupirala je medijsku pažnju, ali ne kao zanimljiv kuriozitet, rijetkost, atrakcija… nego, prije i poslije svega temeljem tvrdnje da se u okolinu Sarajeva i Bosnu i Hercegovinu iz SAD preko Kanade i Gvatemale doselila „veća grupa građana s mnogo djece, a koji su specifični po svom skoro identičnom oblačenju. Vremenom su komšiluku postajali sve sumnjiviji, a mnogi od njih navode da ih čuju kako po cijelu noć izvode rituale, odnosno da se čuju dječiji glasovi i pjesmice iz kuće u kojoj žive“ za koje se, prema potpuno neprovjerenim i u najboljem slučaju, upitno vjerodostojnim izvorima (internet!) ustvrdilo da su agresivni, poludivlji, izolacionistički zlostavljatelji vlastite i otimači tuđe djece koji predstavljaju opasnost za javni red i mir ili prijetlju za lokalnu zajednicu. U međuvremenu će se ispostaviti da je riječ o miroljubivima ljudima, poznatim po ekstremnom pacifizmu i odricanju od ovoga svijeta pa čak, i protivnicima cionističkog režima među ostalim i zbog nasilja koje taj režim provodi u Palestini odnosno Izraelu.
U cijeloj toj umnogome bizarnoj i grotesknoj priči pažnju su privukle dvije tvrdnje. Prva, ocjena da je riječ o ljudima koji „vjeru prakticiraju na ekstreman način“ jer po „cijelu noć izvode rituale, odnosno da se čuju dječiji glasovi i pjesmice iz kuće u kojoj žive“ i drugo, kakvo smo to – i lokalno i globalno – društvo ili makar ljudska zajednica postali kada se društveno opasnim smatraju oni koji se protive svakoj vrsti nasilja, a naročito nasilja koje provode prpadnici njihovog protiv drugog naroda te, oni koji ne vjeruju da su ljudi nastali od majmuna nego, obratno?
U međuvremenu, ova skupina će biti deportirana i iz naselja Kula, i iz općine Istočna Ilidža, i iz Republike Srpske i iz Bosne i Hercegovine dijelom zbog isteka roka predviđenog sporazumom o bezviznom režimu, a dijelom da dalje ne uznemiravaju stanovnike mirnog naselja Kula kod Sarajeva, a moja pitanja će ostati bez odgovora.
Gdje su organizacije civilnog društva, nevladin sektor i udruženja za zaštitu prava žena kad treba zaštiti Begiju Smajić? Zašto se nijedno od preko 25.000 udruženja građana u Bosni i Hercegovini koji se „brinu“ za sve i staraju o svemu i svačemu od cuka do najlon-kesa kad treba pružiti potporu i zaštititi(!) doista nejake? Ili, toga nema u „misijama“ i „vizijama“ projekata iz kojih se finansiraju?
Nije moguće – doslovno, nije moguće! – nabrojati sve oblike nastranog, izopačenog i perverznog, socijalno etički subverzivnog, elementarno-moralno neprihvatljivog ponašanja i djelovanja koje uživa potpunu žaštitu feksibilnih i preelastičnih formulacija i definicija instituta ljudskih prava i slobode govora. No, u svijetu u kojem se preispituje postojanje ptica tvrdnjom da se radi o vrlo uspješno maskiranim dronovima kojima nas svjetska vlada špijunira, ništa ne bi trebalo da čudi. A opet, osobito iz predmetne perspektive ovog osvrta, ne treba da ne čudi.
U istom, etičkom ili moralnom kontekstu mogu se posmatrati i izjave ministra vanjskih poslova Ruske Federacije Sergeja Lavrova da „Rusija nije nikoga napala“ i da, parafraziram radi uštede prostora, gađaju samo vojne ciljeve, kao i snebivanje javnosti nad njima. One, ne samo da neodoljivo podsjećaju na izjave srpskih vojnih i političkih zvaničnika od prije trideset godina nego, štaviše, zvone na opžu uzbunu povodom početka trećeg svjetskog rata, rata protiv svake vrste etike i moralnih načela u kojemu je laž – što veća i što očevidnija, to bolja – osnovno sredstvo borbe protiv zdravog razuma.
Voice.ba
