Real politika koju u njenom najružnijem svjetlu gledamo i čije rezultate „uživamo“ već duže od četvrt stoljeća, započeta priznavanjem ratnih osvajanja, progona, protjerivanja i ubijanja nepoželjnih sa pogrešnim etničkim prefiksom, nije mogla a da se ne završi(?) neumom koja se ovih dana odvijao u Neumu, pregovorima o legalnom kršenju svih načela na kojima počiva civilizacija.
Mentalno, psihičko i duševno isrcpljivanje započeto ukidanjem svega što je Bosnu i Hercegovinu činilo zemljom, državom i republikom(!), što je osiguravalo vladavinu zakona umjesto sadašnje vladavine predstavnika naroda, a za račun udovoljavanja skarednim retrogradnim i srednjevjekovnim apetitima samoproglašenih nacionalista, pod krinkom djelovanja temeljem zatečenog stanja i prihvatanja manjeg zla, nastavljena insistiranjem na dogovoru naroda – koje li glupog i arhaičnog antipolitičkog konstrukta! – sasvim logično i očekivano, dobilo je epilog u vidu pregovora o svemu o čemu niko normalan, racionalan i svjestan ne pregovara ni po koju cijenu.
Licemjerni međunarodni faktor
U Neumu se, u najkraćem, nije pregovaralo ni o kakvom boljitku, napretku, reformi ili većem dobru nego o tome kako zadovoljiti povrijeđenu sujetu jednog ili dvojice ljudi i time osigurati ponovo ništa dobro, nego samo nastavak agonije u koju je Bosnu i Hercegovinu gurnuo jedan luđački san, nekoliko neutemeljenih sujeta i poneki ašićare potkapacitirani, upitno dobronamjerni i uveliko precijenjeni pojedinac i njegova sljedba.
No, činjenica je da je praksa uspostavljena spomenutom antipolitičkom mantrom bila – i još jeste – kvalitetan izgovor svim licemjernim međunarodnim faktorima koji bi rješenjem bh. problema sebe riješili nezamislivo visokih plata i beneficija, da vlastiti nerad, nezainteresiranost i insistiranje na kontroliranom haosu temelje na insisitiranju na dogovoru domaćih političkih faktora i subjekata. Pritom, svjesno se zanemaruje činjenica da je trenutno stanje, ustvari, upravo rezultat dogovora domaćih političkih subjekata, da im stanje i situacija koje su dogovorili i održavaju na toplom režimu već četvrt stoljeća potpuno odgovaraju i da najradije ne bi da se bilo šta mijenja.
Kakvi pregovarači – takvi i pregovori
Drugim riječima, domaćim političkim faktorima nikakva promjena ne odgovara, te će se u svim narednim rundama(?) pregovora svojski zalagati da se ništa ne dogovore da bi sve ostalo isto.
Svjesni potpuno pogrešnog pristupa, ali nespremni priznati vlastitu grešku, izabrani predstavnici europske i američke diplomatije(?) i administracije uporno ustrajavaju na modelu kojim i dalje priznaju „stanje na terenu“ i „rezultate izbora“ za koje – potpuno smo uvjereni – pouzdano znaju da nisu ostvareni na legalan i legitiman način i da predstavljaju, ne volju ni glasača u Bosni i Hercegovini, nego isključivo volju političkih i finansijskih moćnika koji su, da paradoks bude još dublji, svoju moć ostvarili zloupotrebom položaja i pozicije, prevarama u javnim nabavkama, namještenim tenderima i pervertiranjem svih poznatih demokratskih načela počevši od mogućnosti da se bira i bude izabran do provođenja biračke volje u praksu uspostavom vlasti. Moglo bi se, bez puno ograda, reći: kakvi pregovarači – takvi i pregovori i vice varsa, ali je to mala utjeha.
Iskustveno razložno nepovjerenje i poslovičnu skepsu prema dobrim namjerama međunarodnih medijatora dodatno produbljuje činjenica da niko od njih izuzev deklarativnih izraza zabrinutosti i istovrsnih konstatiranja da je ključ rješenja bh. Gordijevog čvora, ustvari, rješavanje problema vladavine zakona u Bosni i Hercegovini: reforma i uspostava doista neovisnog pravosuđa, prije svega tužilaštva a potom i sudova, formiranje istražnih timova, ako je nužno i nove agencije. Procesuiranje visoke korupcije i utvrđivanje odgovornosti za eklatantne primjere politič(ars)ke kontrole imenovanih pravnika, a u cilju popuštanja čvrstog stiska politike nad pravosudnim institucijama nijedan politič(ars)ki dogovor ne skrbi nikakvu validnost, vjerodostojnost a ni bilo kakvo jamstvo da će se dogovarači bilo čega pridržavati čim okrenu leđa jedan drugom, a zajedno međunarodnim posrednicima i izaslanicima.
Ključne presude u slučajevima “Memić” i “Dragičević”
Može zvučati pomalo ili nemalo besmisleno možda čak i apsurdno, ali bez presuda u slučajevima “Memić” i “Dragičević” – ubistva dva mladića bez obzira na uzroke i razloge, ali bez valjane i vjerodostojne presude – nijedan politički predstavnik u ovoj zemlji nema nikakav, a kamoli potreban i dovoljan moralni kredibilitet za učešće u bilo kojem domenu i sferi javnog, političkog života, da ne spominjemo donošenje odluka koje presudno utječu na živote stanovnika Bosne i Hercegovine.
Činjenica da se u oba slučaja provode istrage o istragama ponajviše govori o stvarnom stanju u istražnim, tužilačkim i sudskim strukturama, kičmi svakog, pa i ovog sistema: godine, životi, procesi, ročišta, policajci, tužioci, sudije, presude… napori da se sakriju stvarni izvršioci i prije njih naručioci, ova dva po svemu slična ubistva – što su mogli učiniti samo izuzetno moćni ljudi koji upravljaju svim procesima u ovoj zemlji – pokazatelj su da je ovdje najprije potrebno ostvariti uvjete da se pronađu, uhapse i procesuiraju oni koji su u stanju izvršiti zločin sakrivanja poslije zločina ubijanja. Jer, ako su ubili njih dvojicu i zaštitili ubice, kolike su šanse da se to sutra ne ponovi bilo kome drugom, kojeg će biti potrebno ukloniti po bilo kojem osnovu? Ogromne! I niko nije siguran. Niti je bilo koji proces kredibilan ako u njemu učestvuju ljudi koji se po moći utjecaja na tokove i odluke mogu porediti sa ovim uključenim u pregovarački.
Nenormalno uspostavili kao civilizacijski standard
Umjesto svega toga, produženim neumom u Neumu – a sada je jasno i nastavkom – primjenom za sada neznanih nam metoda, ostvaruje naum koji, po svemu do sada poznatom – malo je doista poznato, ali temeljem iskustvenog znanja, poznavanja pregovarača i tema, pretpostavke se mogu usvojiti sa ozbiljnim stupnjem pouzdanosti – na neki način zatvara jedan krug groznih, bizarnih, degutantnih i nenormalnih postupaka, ponašanja i djelovanja nametnutih tako da je sve što se ikada smatralo nenormalnim ovdje, ustanovljeno kao politički, demokratski, kulturološki i civilizacijski standard.
Treba reći, ponoviti i napomenuti, da sve ovo što se ovdje događa najmanje veze – ako je uopće ima – ima sa politikom, nacijom, narodom, strankama, zajednicama, političarima…
Reakcija 2. oktobra nije do političara
Neusporedivo više veze ima sa sujetnim, pokvarenim i neočekivano obogaćenim skorojevićima, malograđanima bez skrupula, neostvarenim ljudima, koji da nisu političari ne bi bili ništa – čak ni anonimni. Takvima se najlakše sakriti iza uniformnog i nacionalnog dok civilno i građansko razotkrivaju svu njihovu sramnu golotinju. Naime, probajmo zamisliti bilo koju političku ličnost iz višedecenijskog organiziranog maltretmana koji se provodi u Bosni i Hercegovini u bilo kojoj drugo ulozi izvan politike i vidjet ćemo da je riječ o onoj kategoriji ljudi sa kojima niko havijestan ne bi želio biti viđen u društvu.
No, kakvi god da budu – i kakvi god da jesu – ishodi ovih i svih narednih pregovora, a čini se da će se izluđivanje nastaviti, osim zaključaka koji se odnose na integritet i transparentnost, izbornog procesa i posljedično, kredibilitet rezultata koje nepismeni političari i neki još nepismeniji predstavnici medija nazivaju tehničkim uvjetima, a ustvari, su suštinski – kao i svega ostalog što im je prethodilo i što slijedi za njima – jedina pažnje vrijedna reakcija može i treba biti ona 2. oktobra ove godine. Samo to nije do političara nego do glasača.
Voice.ba
