Ivaylo Petev postavljen je na stub srama, a da se pritom ne uzima u obzir sve drugo što godinama dovodi do neuspjeha u svim porama društva, ne samo u fudbalu

KOMENTAR Fudbalska reprezentacija BiH – slika i prilika samouništavajućeg mentaliteta i nakaradnog društva

Naslovna Teme

Kada je 1990. Ivica Osim pripremao posljednji jugoslovenski tim za SP u Italiji suočavao se sa silovitim udarcima beogradskog novinarskog esnafa. Nisu izostali ni ataci iz Zagreba premda je već tada Zagreb bio druga država. Nije se gospodi sviđalo koga je odabrao za Mundijal, a zapravo nije im se sviđao on – prvi selektor koji nije iz Srbije ili Hrvatske i jedan od rijetkih s kojim nisu mogli biti bliski kao eventualno s nekim prethodnicima, pa da malo igra neki njihov pulen, da ego bude veći.

Daleko od svakog poređenja s najvećim kojeg je ova država dala još od Austrugarske, i koje se ni u bunilu ne može izvoditi, Ivaylo Petev, selektor fudbalske reprezentacije BiH od nultog dana suočava se s neviđenim pritiskom javnosti, samim tim i novinara. Kako ne volimo tuđince, kao što ih ni 1990. nisu voljeli u Srbiji, tako nam je Petev neprihvatljiv – iščitava se iz komentara na društvenim mrežama, ali iz stavova novinarskog establišmenta.

Vreća cementa

Zaključeno je da ne može selektor BiH biti neko ko dolazi iz države koja je slabije plasirana na FIFA rang listi, zaboravljajući pritom da je selektor Hrvatske iz Livna. Po toj logici Švicarsku nikada ne bi mogao voditi Dado Petković jer je rođen u BiH, a ni Sven-Gorann Erikson svojevremeno Englesku.

Elem, ne može raja smisliti Peteva, ali ne bi to bio problem da ga nisu počeli nesmišljati od jučer ili od subote kada je BiH na klasični naš, možda čak i očekivan, filigranski precizan način poražena kao u 98 posto slučajeva kada nam je trebalo, nego ga se ne može smisliti od prvog dana. To je otprilike isto kao da vama sada neko natovari vreću cementa na leđa i kaže što ste to spori, kako ne pičite, šta vam je… Onda je raja prestala da pomno prati reprezentaciju i u takvim uslovima Petev k’o i pokaza da nešto zna.

S licemjerjem u Jose Mourinhovskom smislu graniči i potezanje statistike. (Legendarni trener, a danas trenerski šoumen The Special One majstor je u nabacivanju činjenica na svoj mlin, pa je tako jednom izjavio, kada je Manchester United izgubio 0:3, da je tačno primio onoliko golova koliko on ima titula u Engleskoj.)

Činjenica jeste da smo upravo okončali najneuspješnije kvalifikacije ikada, ali je činjenica i da smo igrali u grupi sa pet selekcija, dakle bez protivnika tipa Andore, Lihtenštajna, Gibraltara koje smo prije imali i dobivali za veći broj bodova na kraju. I treće, da li su možda ove kvalifikacije plod prethodnih, rezultat i onoga kako se ranije posijalo, ako je već činjenica da je i uspjeh u kvalifikacijama za SP 2014. malo i plod onoga što je započeo Ćiro Blažević?

Kivni su ljudi, navijači i samozvani fudbalski eksperti kojih u BiH ima sve manje jer državu redovno napušta ogroman broj stanovnika (a znamo da je svaki naš stanovnik stručnjak za sve po potrebi) što nismo izborili baraž koji ne bi prošli ni da je normalan, a kamoli ovakav kao sad, dupli.

Pjena na usta ide većini novinara koji su do prije mjesec dana bili pomalo iznenađeni kako smo dobro odigrali neke utakmice (Francuska, Ukrajina). Otjerali bi oni što se otjerati da, što (pr)otjerano već nije, pritom zaboravljajući da nijedna aktivnost novinara ništa u bh. fudbalu nabolje nije promijenila, već se godinama vrti iz šupljeg u prazno i pita za atmosferu i zdravstveni bilten (čast upornim pojedincima što se bore s vjetrenjačama).

Zapita li se iko da li smo mi kao novinari isto tako „smiješni“ kao Petev, imamo li kakve škole, od koga smo to zanat naučili, da li bi i koliko nas bi moglo raditi kao novinar u Bugarskoj najmanje? Ali smo tu i ne može nas se ni otjerati čak, kakvi smo, da smo.

Adio Miraleme

Zapravo, jedina novinarska aktivnost koja je doprinijela nečemu značajnom je kolega koji su od Miralema Pjanića napravili Bosanca i Hercegovca umjesto Luksemburžanina, pa smo imali deceniju čovjeka koji bi se puno bolje mogao iskoristiti da ovdje ima ikakvog sistema i da ovo nije jedna nakaradna, gubitničkim i samouništavajućim mentalitetom opterećena sredina.

To što nema sistema i zdravog razuma „navijače“ ne zanima, pa im tako nije valjao ni čovjek koji samo i isključivo u sistemu može biti kolos, Hasan Salihamidžić. Kako bi im valjao Miralem – čovjek koji je ipak nekako do Barcelone dobacio. Naravno da ne treba pravdati njegovo ponašanje i sjedenje u kafani prije bitne utakmice, ali Pjanića se ne voli već dugo, nije to samo sada slučaj.

Naprosto, mi smo društvo koje troši ljude. Kvalitetne. Mi smo potrošili Ivicu Osima bez kojeg ne bi vidjeli ni tog jednog Mundijala, potrošili smo i Papeta i Mešu, Baku, Duška Bajevića, prije toga Hadžibegića, Kodru, svaku moguću legendu osim Džeke, a i njega ćemo jednom. Ko išta iole zna, dobar je drugima, jer se ovdje može biti dobar samo malo ili nikako. Ovdje postoji sistem, ali isključivo za trošenje i uništavanje.

I u tome je poenta, a ne u Petevu i Pjaniću. Da je samo do njih, da imamo ovo sve samo u Švicarskoj – ih kakva bi to reprezentacija bila.

Za Voice: Amer ČULIĆ

Shares