Disleksija je poremećaj koji u različitim stepenima otežava procese čitanja, pisanja i prepoznavanja riječi ili simbola. Javlja se kod više od 10% populacije.
Naučnici vjeruju da je proizvod interakcije nasljednih faktora i uticaja okruženja. Kada se javi kasnije u životu, kao posljedica traumatske povrede mozga, moždanog udara ili demencije, naziva se stečena disleksija.
Kako prepoznati znake
Problem obično postaje očigledan kada dijete krene u školu. Kao i u slučaju diskalkulije (smetnji u izvođenju matematičkih radnji), disleksija je parcijalni poremećaj, što znači da oni koji pate od ove vrste smetnji mogu imati uspjeha u mnogim školskim predmetima, ali često dobijaju loše ocjene iz onih koji podrazumijevaju intenzivno čitanje i pisanje.
Djeca koja pate od disleksije čitaju sporo i imaju problema sa naglašavanjem riječi, a zbog uloženog napora brže gube koncentraciju i teško im je da razumiju i reprodukuju pročitano.
Poteškoće postaju još izraženije kada zapisuju ono što su čuli (npr. prilikom diktata) ili pokušavaju da slobodno formulišu neki tekst. Čak i poslje dugog vježbanja, učestalost grešaka se ne smanjuje. Pri svakom sljedećem ponavljanju, riječi (pogrešno) zapisuju na drugi način. Mijenjaju raspored riječi u rečenici ili slova u riječi. Zaboravljaju slova i dijelove riječi ili ih zamjenjuju pogrešnim. Brkaju slova – naročito parove „b“ i „d“, „p“ i „q“ i „u“ i „n“. Imaju poteškoća sa razlikovanjem upotrebe velikih i malih slova.
Problem
Ovakve smetnje izlažu djecu velikom stresu i ona obično imaju slabe ocjene iz predmeta koji zahtijevaju intenzivno čitanje i pisanje. Posljedica može biti strah od odlaska u školu (sa psihosomatskim tegobama kao što je bol u stomaku) i napadi panike prije ispitivanja i testova.
Stres izazvan nesigurnošću u baratanju rječima i slovima preliva se i u život van škole, što može voditi gubitku samopouzdanja i različitim psihičkim problemima.
Šta činiti?
Disleksiju treba na vrijeme prepoznati i liječiti u ranom uzrastu kako bi dijete bilo u stanju da vodi normalan život i kako bi bez straha i bez pritiska pristupilo školovanju i profesionalnoj karijeri. Stečenu disleksiju je moguće u potpunosti eliminisati, a onima koji pate od nasljedne kvalitet života se u velikoj mjeri može poboljšati.
Važno je napomenuti da se dijagnostikovana disleksija uzima u obzir prilikom ocjenjivanja i upisa u školu. Osim podrške kvalifikovanih lica kroz individualnu terapiju, u nekim školama se organizuju i posebni kursevi za učenike sa ovim poremećajem.
Ispravna dijagnoza može se postaviti samo u saradnji između ljekara specijalista, psihologa, roditelja i nastavnika. Kada se poslije ljekarskog pregleda eliminišu potencijalni fizički i mentalni uzročnici, postojanje disleksije se utvrđuje specijalnim testovima.
Izvor: sofatutor.com
Prevod: Jelena Tanasković za portal Laguna
